U danima kada se školska zvona polahko pretvaraju u uspomene, učenice devetog razreda biraju ostaviti trag, doslovno i simbolično. Umjesto da broje posljednje školske sate, one ostaju poslije nastave, uzimaju kistove u ruke i svojim talentom pretvaraju zidove kabineta engleskog jezika u galeriju znanja, mašte i posvećenosti.
Njihove slike nisu samo ukrasi na zidu, to su poruke generacijama koje dolaze, podsjetnici da škola nije samo mjesto učenja, već i zajedništva, ljubavi i odgovornosti.
U vremenu kada se vrijednosti često traže van školskih zidova, one ih iznova pronalaze unutar njih, pokazujući da istinska ljepota odrastanja leži u davanju.
Neka njihova predanost bude svjetionik budućim generacijama, a njihova djela vječni ukras škole koju s ponosom napuštaju.
Hvala vam što ostavljate trag koji se ne briše.
